
Sterijina nagrada za ulogu u "Koštani" NP Subotica, dva puta dobila je Patakijev prsten, glumačke nagrade u Kišvardi, na Postu i Festivalu profesionalnih pozorišta Vojvodine, nagrade publike Novosadskog pozorišta.
Razotkrivanje/"Gloria"
Ko peva zlo ne misli a ko misli... Pevuši li ipak, i šta?
Uvek aktuelno... Trenutno je to " I want to live in America la la la la la la la la la"
Zašto vredi biti glumica?
Ne znam da li vredi, za mene je to sad jedini način postojanja.
Kome ponekad zavidiš?
Ljudima koji imaju kuću ili stan u Novom Sadu... Volela bih da i ja imam svoj.
Kakav je idelan dan za tebe?
Sunčan, topao dan - always and forever - pozitivni ljudi, uspešna predstava, dobar ručak, lep provod, novi pupoljak na mojoj orhideji u saksiji...
Je li istina da čovek kroz život ide brzinom sopstvenog straha? U tom smislu koliko si ti brza?
200 na sat!
Ako je oblo žensko koleno drugo ime za duha svetoga, šta bi onda bio duh sveti na jednom muškarcu za tebe?
Ako baš moram da biram, onda rame... Dobro je ako se mogu fino na(o)sloniti na njega...
Koje ljude rado srećeš, kojih se kloniš?
Volim nasmejane, ne volim mrgude... Mada, i sama umem da budem mrgud, pa bi onda bilo dobro da se ponekad klonim i sebe.
Šta te raduje i relaksira a nema veze sa pozorištem i svakodnevnim poslovima?
Masaža, joga, društvo, pikado sa drugarima u omiljenom lokalu.
U kojoj boji obučena zemlju prosto ne dodiruješ?
Plava jer je prirodna, zelena jer opušta, crvena jer mi dobro stoji :)
Šta je “Opera ultima”?
Čudo! Ko dođe 2, 4. ili 12. aprila u Novosadsko pozorište – uveriće se u to!
Gde je tvoja oaza mira?
U zagrljalju moje mame na Paliću, u zagrljalju mog momka u Subotici, u zagrljalju moje fotelje u Novom Sadu.
Ko ti je doneo osmomartovski dar od Roze Luksemburg?
Tata - preko sms-a, kolege u pozorištu - punu korpu bombonica i čokoladica! Hvala momci! Divni su, i ne samo zbog čokoladica:) I oni, i koleginice.
Gde ima više istine danas: u teatru – na sceni ili u životu ili je svaki oblik istine danas stvar dalekog pluskvamperfekta?
"Jezik može da pokrije istinu, ali oko nikad”, kaže Voland u “Majstoru i Margariti”!
Šta pišeš u tajnu sveščicu?
Poeziju.
Moje ime je Emina, Emina Elor?
“Sinoć kad se vraćah...”, to su voleli da slušaju moji roditelji. Smetalo mi je dok nisam saznala za jedno od mogućih značenja - verna...
Ko te najbolje razmazi?
Moja mila, jedina, draga majka Rožika... Sve što poželim i može da mi da - moje je... Od ručka do nežnih kozmetičkih ruku, sve, sve...
Koji ti pisac ne da mira? S kojim si na “ti” a s kojim na “vi”?
Sa svima bih da pričam, al’ se ne sporazumem uvek sa svakim. Bitna je babilonska šarolikost!
Kome najviše veruješ: ljudima, sebi ili horoskopu?
Previše verujem ljudima, premalo sebi... Možda je horoskop najbolji, srednji put :)
Priča se da si ekspert za kuglof, istresi brzo recept iz rukava?
Aaaa, pa to su tračevi.. :)
Je li istina da je između glumca i tenisera mrtva trka u sujeverju?
Jao, ne podnosim tenis.. Možda zbog sujeverja:) Dajte mi fudbal!
Kad se i kome bez razmišljanja prepuštaš, da te pretrese centrifugalnom snagom?
Predstavi ili filmu koje gledam. Retki momenti...
Novi Sad by Night, na bajsu, sa Tvrđave, u zoru, niz reku, u suton, sa balkona ili Fruške gore?
Da! Da! Da!
************************
Emina Elor, glumica Novosadskog pozorišta
Biti u igri važnije je nego pobediti ili izgubiti
Možda se svet jednom opamet i progovori jezikom razumevanja, možda to bude kad Madačev tekst napuni 1500 godina! I možda zato danas treba da izgleda baš ovako, da bismo se za nekoliko stotina godina prizvali pameti, kaže glumica koja u “Čovekovoj tragediji” igra Lucifera.
Emina Elor, glumica Novosadskog pozorišta/Ujvideki sinhaz
igra gotovo u svim predstavama svog matičnog teatra - “Pomorandžinoj kori”, “Svetu u sedam dana”, mjuziklu “Roki horor šou”, “Portugalu”, “Buri”. U najnovijoj produkciji ove pozorišne kuće – Madačevoj “Čovekovoj tragediji” u režiji Kokana Mladenovića, čija će premijera biti 17. marta, Emina igra Lucifera. I to je valjda prvi put u istoriji izvođenja ovog dela da nečastivog igra žena…
Potpuno neočekivano, u „Čovekovoj tragediji“ Lucifera igra žena. Reditelj to objašnjava mišlju da je to zato što je u ženskoj prirodi više tajne i onostranog... Jesi li bila zbunjena kad si dobila ulogu?
Veoma sam se iznenadila ovim potezom. Kao što znamo, stereotipi su sledeći: Bog je muško biće i veoma je dobar, đavo je muško biće i veoma je zao. Naravno, i ja sam u glavi delila uloge u ovom komadu po uobičajenom mišljenju. Ali eto, imamo sreću da smo dobili genijalnog reditelja koji sve to zamišlja drugačije i ulogu đavola daje ženi. Meni. I tako je posle iznenađenja došla radost, ogromna. Nisam ni sanjala da ću imati tu sreću i čast da igram jednu od najvećih "muških" uloga u istoriji sveukupne mađarske drame. I to sa 27 godina! A onda je došao i strah: "Upomooooć! Pa ovo je preveliko za mene!!! Imam li veštinu, iskustva za Lucifera??"... Onda su došle probe. Mučim se i uživam, i učim tekst, i uživam i učim tekst i mučim se... Doći će i premijera, uskoro. Spremala sam se samo tako što sam sebi rekla: " Ovo je prilika koju ne smeš propustiti!".
Kada si ti prvi put pročitala ovo Madačevo delo koje se smatra svetom literaturom u Mađara? Jesi li mu se vraćala? Šta si uočavala svaki naredni put kad si čitala? Izgleda li ti „Tragedija“ pomalo naivno u odnosu na naše vreme u kojem su se stranputice čovečanstva radikalno radikalizovale?
Nisam ovu dramu uzimala u ruke od srednje škole, kada je bila lektira. Znam, znam, ovo je veeelika naša drama, koju treba poznavati, i poštovati, ali nikad nisam imala osećaj: "Jao, kako mi se čita Madač". Mislim de je teška literatura, više filozofska konverzacija, stara 150 godina. Teška je za čitanje, a i za gledanje ako se u njoj ne pročačka ono "današnje”, u protivnom izgleda naivno u odnosu na ovo vreme danas. To je klasično remek delo, za koje znaš da postoji, ali nije za svakodnevno "korišćenje". Bar ne meni.
Predstava će govoriti o izneverenim očekivanjima i stranputicama na koje dospevamo padajući pred iskušenjima koja se, čini se, umnožavaju kako sazrevamo, umesto da bude obrnuto? Čovečanstvo ništa ne uči iz sopstvenih grešaka i veoma okrvavljene istorije.
Tako je do sada bilo. Čovek stvori nešto novo i to propade, ili se dogodi nešto potpuno kontra. Gomilaju se naše strašne greške, gluposti, negativnosti. No, nije da se lepo ne dešava na zemlji. Ali možda će se to promenuti. Jednom. Možda u doba kad će Madačev tekst slaviti 1500 godina. Možda ovo treba da izgleda baš ovako. Možda stvarno jurimo i treba da jurimo u propast, a možda samo idemo ka nečemu još novijem, još boljem ili lošijem. Mislim da čovečanstvo sedi na ogromnoj klackalici, na ogromnom igralištu. "Svaki tren je početak i kraj u jednom", verovatno ova Luciferova rečenica ne zvuči baš ovako u originalnom srpskom prevodu, ali evo, bukvalno sam je prevela, da stoji tu kao moj odgovor. A mogu reći i moto.
Koje/čije lice Lucifer danas ima? Da li je to lice čoveka, institucije, situacije, lice nekog stanja svesti (bezosećajnosti, nerazumevanja...)?
Lice čoveka. Svi smo mi Luciferi. Ali svi smo mi i Bogovi. Nosimo u sebi i jednog i drugog. Dete ne može da se rodi bez muškarca ili bez žene. Čovek ne može da se rodi bez lošeg ili bez dobrog. Bez crnog ili belog. Naravno, ima tu još hiljadu boja na paleti, mešaju se, variraju, menjaju. Ali na kraju se opet sve svodi na dve grupe: hladne i tople boje. To veliko, globalno, filozofsko pitanje ne mogu drugačije da objasnim sebi. Ovako nekako ja mislim o svetu i čoveku. Sve ima svoje - najmanje dve strane.
Šta je tebi kao glumici od materijala koji Madač nudi najzanimljivije – fenomeni propalih demokratija, izneverene revolucije, propalog znanja, religije koja ne nudi izlaz, ljubavi koje nema?
Interesantno mi je da je već Madač pre 150 godina mislio da živimo u pokvarenom i lošem svetu i da čovek ide ka svom propastu. Šta onda tek mi da kažemo.. Interesantna mi je analiza greha. Dobrog i lošeg. Njihova borba.
Kojim bi jezikom danas trebalo progovoriti da nestane, ili bar da se smanji, pometnja koja danas vlada u svetu?Čuješ li igde takav jezik?
Jezik harmonije, jezik igre, jezik čigre, jezik nade, jezik borbe, jezik vere u sve ovo, jezik kruga koji se ne zatvara, jezik pada i ustajanja. Ali možda, ako se u sledećem životu rodim kao cvet ili beskućnik, neću misliti ovako...
Madač kroz „sveto trojstvo“ Adam - Eva Lucifer govori o propasti svih velikih ideja. Ako u jednu od njih uračunamo i pozorište, šta je danas ostalo od te ideje? U kojem je pravcu otišla kroz istoriju pozorišta a u kom pravcu ti se čini da ide?
Materija ne nestaje, ona se preoblikuje. Pozorište se preoblikovalo u medije, bioskop, internet, žurke, megamarkete... Ali na svu sreću, ima još "par" jedinki na svetu, koje je čuvaju u onom "starinskom" obliku... Zar nije najlepše i uzbudjivilje biti u igri nego pobediti ili izgubiti :)
(Snežana Miletić, Ludus, 2010.)
*******************************************
Pozorišni portret glumca u mladosti
Uvek posvećena ulozi
Rođena: 28.09.1982/Subotica
Obrazovanje: AU u Novom Sadu, uskoro diplomac, klasa Šandora Lasla.
Visina/težina/boja kose/očiju:173,63, smeđe/smeđe
Dosadašnji angažman: Član Novosadskog pozorišta od 2004, gde sam zahvaljujući mom profesoru već i pre dobijala lepe i teške uloge za početnika
Ludus utisak: Uvek posvećena ulozi - kao zavodnica, seljančica, grčka tragetkinja... U komediji, tragediji, vodvilju, mjuziklu...
Kako si dospela na Akademiju?
Posle gimnazije sam pokušala prijemni u Pešti ali kako sam ispala u prvom krugu, odmah sam probala i uspela da se upišem u Novom Sadu.
Imaju li diplomci svih umetničkih fakulteta jednake šanse?
Šanse nisu jednake, radi se tu i o sreći ali i o trudu i radu. Važne su i veze i poznanstva ali to nije dovoljno, treba se i pokazati.
Da li bi zbog uloge otišla i u manji grad? Jesi li pristalica audicija?
Da, ako se to uklapa u "kućne zadatke", da vidim, učim, dobijem nove impulse, da se isprobam drugde. Audicije su važne, odlazila bih na njih da nemam stalni posao.
Da li bi radila “slobodan projekat” na sopstvenu inicijativu?
Volela bih, naročito jer naše pozorište omogućava da se radi i na sopstvenu inicijativu. Šansu dobijaju svi koji su vredni, mladi ili stari-svejedno.
Je li konkurencija među glumicama veća?
Teže nam je. U gotovo svakoj drami više je muških uloga i više je boljih uloga za muškarce.
Pozorište, televizija ili film? Da li bi pokušala da igraš u inostranstvu?
Sva tri su mi uzbudljiva, ali ako treba da biram - onda pozorište.
Inače, već igram u Mađarskoj i to naslovnu ulogu u mjuziklu "Laura" u "Jožef Katona" teatru u Kečkemetu. Volela bih takođe da zaigram na srpskom.
Šta mlad glumac može da uradi na svom plasmanu? Može li da živi od sopstvenog rada?
Treba uporno da radi, bude otvoren, da mu je stalo do onoga što radi, da stvara sam ako nema posao. Treba da ide, gleda i da čuje... Tako radeći može da preživi ali nažalost ne i da izgradi sopstvenu egzistenciju.
Da li bi igrao/la u pozorištima za decu, na lutkarskoj sceni, igrala na radiju, u reklami, bavila se nasinhronizacijom?
Pet puta "da."
Šta čitaš? Šta bi volela da igraš?
Trenutno Hesea. Volela bih da igram što više mogu.
Jesu li reditelji i upravnici pratili rad tvoje klase?
Da, ali obično samo upravnici i reditelji koji rade na mađarskom jeziku.
(“Ludus”, 2007")
************************************************
U Biltenu 60. festivala profesionalnih pozorišta Vojvodine objavljen je intervju sa Eminom Elor...
Блиц сусрет: Емина Елор, „Проблематична“ у представи „Поморанџина кора“
Све иде из главе
„Поморанџина кора“, по тексту Маје Пелевић и у режији Кокана Младеновића, у интерпретацији глумачког ансамбла Новосадског позоришта, типична је женска представа са порукама доминантно упућеним женској популацији, у свим узрастима пунолетства, и тек пренесено и посредно јачем полу. Под маском женске опседнутости сопстеним изгледом, и цене коју плаћа женски род робовању естетским и модним стереотипима, у ствари иде много дубља прича мушко – женских и женско – женских односа у модерно отуђеном, комерцијализованом, потрошачком и потрошном друштву, силикатних и силиконских фасада.
На сцени и „проблематична“ Емина Елор, која глуми деветнаестогодишњакињу, тако младу а већ затечену у ординацији естетског хирурга и његове медицинске сестре – оштроконђе.
„Представа јесте женска по многим одредницама али су проблеми о којима она говори универзални за цео људски род. Свидети се или не свидети, јесте и мушко и женско питање. На сцени је хор жена, који у представи можда размишља женском главом, али мислим да је ефекат и за мушки део публике доста јак. Кроз моју улогу „проблематичне“ од 19 година желим да искажем и да ми је жао тих девојака које због опседнутости изгледом имају проблема са собом. Оне треба да схвате да све иде из главе и да тамо треба направити реда. Оно што је у глави то је вредност коју треба чувати, а не спољашњи изглед“, поручује Емина Елор након извођења представе.
С. Сурла